Tko rano rani, dvije sreće grabi?

Rano ustajanje nekad je bilo važno kako bi se što više stiglo napraviti za dnevnog svjetla. S napretkom društva i internetske povezanosti koja nudi mogućnost rada s bilo koje točke u svijetu, sve je glasnije pitanje o nužnosti sustava rada od 9 do 17 sati

Mnogi mrze rano ustajanje. Neće to glasno reći pred svojim šefom, ali će doma opsovati svako jutro kad zazvoni sat i još jednom na “post it” na hladnjaku zapisati: “Pronađi posao koji možeš raditi u popodnevnoj šihti!” Svijet je, na žalost mnogih, tako koncipiran da svi moraju ustajati rano, biti u devet na poslu (pa makar bili i u pidžami, na zoom-u), osim ako su Šveđani (koji su, kao napredan narod ustanovili da je to teror i da na posao treba dolaziti u 10 sati)

Radnike i neradnike se “prepoznaje”  po tome ustaju li rano ili ne.. Mnogima je u našim korporacijama glavna zadaća i izazov stići na vrijeme na posao ili čak ranije, pa to nabijati drugima na nos. Sve kasnije što se događa tijekom dana ne može nadmašiti taj čin pojavljivanja u npr. 8.30 na poslu. Ne propušta se to naglasiti svakome tko se zatekne na hodniku kraj automata za kavu.

Ništa ne ide na silu

Dobro pročitajte sljedeću rečenicu: Bioritam je nemoguće promijeniti. Eto, to je istina. Prije šest godina znanstvenici s njemačkog sveučilišta u Aachenu nisu imali nekog osobitog posla pa su stali proučavati mozak ljudi koji ustaju u različita doba dana. Oni su ustanovili da je navika ustajanja u određeno doba dana uvjetovana genetski, te da se mozak u onih koji npr. ustaju vrlo kasno bitno razlikuje od mozga ranoranioca. Nema tog treninga koji bi to mogao promijeniti!

Rađamo se kao:

1. ranoranioci – to su oni koji ustaju prije nego što svane i polaze lijegati s kokošima


2. kao noćne ptice – ljudi koji tek popodne počnu funkcionirati, ali zato potegnu budni do ranih jutarnjih sati


3. kao svi oni koji su se smjestili između ova dva ekstremai ustajali bi, kad bi mogli, između 8 i 9.30 ujutro

Sa svime se može pokusirati pa tako i s time. I može se na silu ljude dovesti u red, da ustaju u šest ili pet ili sedam, no onoga časa kad oni pođu na godišnji odmor ili se umirove, njihov se ritam vraća u svoje prirodno stanje.

Cijeli svijet, na žalost, funkcionira po shemi rada od 9 do 17. U novije je doba uvedeno klizno radno vrijeme – vjerojatno pod pritiskom onih koji taj režim više nisu mogli izdržati te da se spasi nešto kreativnih duša koje u devet ujutro nemaju što reći. Tehnologija nam omogućava rad bez radnog mjesta, a prije pandemije vjerovali smo u to kako bi to bio ozbiljan pomak ka komforu kojem teže normalni ljudi. Međutim, pretvorilo se u svoju suprotnost. Sada nas nadređeni mogu preko Zooma maltretirati i izvan radnog vremena, a mi nemamo nikakav izgovor da nismo dostupni. Oživotvorila se ona narodna: Pazi što želiš, moglo bi ti se ostvariti. Sad se mudre glave opet skupljaju i razmatraju kako zakonski regulirati ‘novonormalni’ kaos koji je nastao. S time da su sada kraći kraj izvukli svi, jer Zoom teror ne bira optimalno vrijeme.

Boemi

Već spomenuti znanstvenici s aachenskog sveučilišta uočili su da je u nekim dijelovima mozga u noćnih ptica daleko manje bijele tvari nego u ranoranioca i ostalih. To navodno u njih izaziva onaj jet lag pogled kad ustaju rano i nisu pri sebi… Smanjena količina bijele tvari u mozgu zna biti uzrokom depresije pa tako noćne ptice inkliniraju i takvim stanjima, ali navodno pojačano i cigaretama i alkoholu, nezdravoj prehrani… Eto kako su nastali i živjeli boemi! Tin Ujević bio je upravo takva noćna ptica! Spavao je dugo, potom radio ili trgovao vlastitim umom i pjesmama za ručak, a kad bi se spustila noć, išao bi od kavane do kavane, pio, pušio (kažu i po sto cigareta dnevno!) i kad bi se vratio u cik zore, još je imao snage pisati!

Velika tajna

Imale su noćne ptice i neke dobre strane koje u predpandemijskom svijetu više nisu završavale u boemštini, već na visokim pozicijama u korporacijama! To je bila njihova mala tajna. Danas je možemo otkriti, jer više nema normalnoga rada u korporacijama, pa ni taj trik više nije nešto posebno.

Noćne su ptice daleko produktivnije od ranoranioca, imaju veće analitičke sposobnosti, a donedavno su u poslovnom svijetu imali uspješnije karijere. Kako to? Kad bi prisilno stigli na posao u devet, do ručka ne bi radili ništa, tek tupo zurili u ekran, a popodne bi se razmahali, pa ostali do kasno, što je ostavljalo izvrstan dojam na šefa: čovjek radi od devet, pa i prekovremeno, sav je predan poslu… U izrabljivački nastrojenim korporacijama to je uvijek bio plus!

Suma sumarum, svoj bioritam nećete promijeniti, ali ga možete s ljubavlju prihvatiti, njegovati i poštovati! I po mogućnosti pronaći posao za koji ne morate nužno oči otvoriti prije 9 ujutro. Razotkrili smo u međuvremenu iluziju slobode rada od kuće kao klopku iz koje se teško iščupati nakon devet sati rada, a sada nam preostaje da se primimo za posljednju iluziju: postati šef sam sebi i sam sebi određivati radno vrijeme. Mi ćemo sa svoje strane dati samo mali hint: radite sa zemljama u drugoj vremenskoj zoni. 😀

Fotografije: Pixabay
Tekst: Mirta Lijović