Uhvati život

U svijetu je sve rašireniji pokret "slow movement", povlačenja iz hektične svakodnevice, iskopčavanja iz neprekidne prisutnosti na socijalnim mrežama, povratka nama samima i osluškivanja svoga srca. Ideja da ipak ne moramo stalno biti prisutni u svačijem životu sve više uzima maha i liječi dušu

Nedjeljno je prijepodne i kiša lije na onaj perzistirajući način kakvom se priklanja svaki put kad ljudi utegnu stopala u finu cipelicu, a nekim svečanim povodom. I onda onako lagano kroz još finiji potplat prodire do fine čarapice i stvara onu nelagodu koja svaki put prati čovjeka kad se mora pokazati u najboljem svjetlu. Svečani osmijeh, srdačni zagrljaji, ne-vidjeh-te-sto-godina momenti, i mokra čarapica. Nije loše, peć u restoranu grije, pomalo isparavamo, hrana je tu, dobro je. A onda zvoni mobitel. Prokleta mala sprava koja me čini dostupnom i u mojem “danu odmora”. Javljaju mi da prokišnjava krov. Moja cipelica i moj krov. Jedan trenutak u vremenu. Jedan od onih kad imaš poriv postaviti neka pitanja univerzumu…

Što je doista važno?

Prepuštam se, poput Prousta tom misaonom kolačiću i jurnem rijekom izgubljenog vremena i dotečem do jedne druge nedjelje, u jednom drugom vremenu, u prošlom stoljeću. Stojim „pod vurom“ i – kisnem. Ruka koja drži kišobran mrzne, cipele odavno promočile. Prijateljica kasni pola sata, a kako stvari stoje, kasnit će i više. Nemam načina provjeriti je li umrla, zaspala ili zaboravila, jer … nemam mobitel. Tada su tu spravu imali samo agenti FBI, na filmu. A nemam ni telefonsku karticu za govornicu, a uostalom, ako je na putu, ne može se javiti. Strpljivo čekam. Ona dolazi nakon zakašnjenja od 45 minuta. Kissi kissi, sori, čekala sam tramvaj. Laže, ali nema veze. Već sam zaboravila, idemo na kavu, i čavrljamo cijelo popodne, smijemo se… Pitam se, zašto sam onda bila tolerantnija i svoje vrijeme razbacivala poput kokica golubovima? Odgovor se nameće sam od sebe: jer sam ga i imala napretek. Moji dani nisu bili razmrvljeni u minute, jer nije postojala spravica koja broji koliko puta se nisam javila, koliko puta sam odgovorila a da nisam dodala „smajlić“ na kraju rečenice… Spravica koja bijesno urliče ako se ne javiš odmah, ako nisi dostupna odmah, ako nisi svakome u svakom trenutku tu. I sama potpadoh pod čari tog mini zveketala. Odjednom ljudi više nisu ljudi nego su omniprezentna bića. Istovremeno su svudgdje gdje ja pritisnem gumb. A to se očekuje i od mene.

Pokazuje se izrazito teškim pronaći balans između nužnog korištenja suvremene tehnologije kako bismo bili u korak sa svijetom i potrebe da i dalje imamo mir, privatnost i život koji se odvija u stvarnom svijetu, izvan mreže.

 

Razmišljam kako bi bilo da npr. jedan dan slučajno kod kuće zaboravim mobitel. I odlučim učiniti upravo tako. To me je iskustvo u potpuno probudilo iz matrice. Uvidjeh da život kakav danas živimo doista nije normalan. Ako ostanem bez mobitela, ostat ću odsječena od svijeta. Prijatelji, rodbina, znanci, ljudi iz korporacije, teleoperateri, prodavači lonaca i magle, marketinške agencije, ma apsolutno svi!, će procjeniti da mi se nešto strašno dogodilo. Jurit će me, pustit pse da me nanjuše, a jednom kad me pronađu… Bolje da ne mislim dalje. Uviđam, moje javljanje njihov je mir. A njima mir treba svako malo, poput zraka što ga udišu. I on ovisi o meni. Kad smo to točno izgubili slobodu i zaboravili da smo mi sami jedini u stanju sebi podariti mir?

Prizori (uskoro) minulih vremena. I čaj i listanje časopisa više se ne uklapaju u matricu koja traži isprogramiranu svaku sekundu postojanja. Svjedoci su ugodne dokonosti. Uz njih ne pristaje agresivna energija mreža
Maštanje i samo bivanje u prirodi danas su samo dio reklamnih spotova i postera koji nude atraktivne destinacije. Na kojima je omogućen wi-fi kako bismo instantno na instagramu ili facebooku osvjedočili svoje postojanje