Naša suradnica odabrala je doista jedinstvenu destinaciju za svoje putovanje: Laos, odnosno njegov sjeverni dio, provinciju Luang Prabang s istoimenim glavnim gradom. Radi se o gradu prekrasnog spoja tradicionalne arhitekture s europskim kolonijalnim stilom 19. i početka 20. stoljeća
Aerodrom u Luang Prabangu Međunarodni aerodrom u Luang Prabangu je drugi u Laosu po broju slijetanja i uzlijetanja. Iz 14-milijunskog Bangkoka doletjeli smo dvomotorcem Lao Airlines-a. Prvo što primijetite kada avionom s cvijetom na repu sletite u Luang Prabang je odsutnost gotovo svega na što smo navikli. Dok stojite u prašini čekajući da se prebacite do 4 km udaljenog grada, postaje vam jasno da ćete se vi i to mjesto, do kojeg zapravo još niste ni stigli, savršeno razumjeti i slagati. Bila nam je simpatična činjenica da su nas, poštujući aerodromsku proceduru, nakon iskrcavanja na uzavreli asfalt autobusom prevezli jedva tridesetak metara, koliko je avion udaljen od ulaza u zgradu
Ulica Sisavangvong Jedna od glavnih užem centru grada, ulica Sisavangvong predstavlja gradsku žilu kucavicu i božanstvena je kombinacija civilizacijskih dostignuća, egzotične kolonijalne atmosfere i funkcionalnih budističkih manastira. U 6 popodne u njoj se zatvara promet i postaje ‘noćna tržnica’ na kojoj se prodaje sve i svašta: od filigranskih lokalnih rukotvorina do sitnica za svakodnevnu uporabu
Jednostavnost života Za razliku od velikih azijskih gradova, promet u Luang Prabangu nije nepodnošljiv. Za svoje mjesto na ulicama natječu se automobili, motocikli i tuk-tukovi, ali ovdje – za razliku od Hanoija, na primjer – nemate osjećaj da je opasnost neprekidna, i da vam je glavni i jedini zadatak izvući živu glavu. Ulicama se hoda normalno, semafori se poštuju, i gradić djeluje kao bezvremenska oaza u kojoj ljudi, pa i kada je u pitanju promet, žive u međusobnoj suradnji i poštovanju. Zapadnom će oku zasmetati to što svi, i žene i muškarci, na motorićima voze djecu svih uzrasta, i što nitko od njih ne nosi zaštitne kacige. Po gradu se pak vozi sporo i stječe se dojam da na ovom čarobnom mjestu čak ni to ne predstavlja problem
Tuk tuk Jedno od lokalnih prijevoznih sredstava u Luang Prabangu. Za skromnu sumu, odvest će vas bilo gdje. Ovaj je način prijevoza posebno ugodan u noćnim satima, kao jedini način da se, u vrelini veljače, malo rashladite dok se, primjerice, vraćate s dobre i ukusne večere
Hramovi prastarog kraljevstva Lan Xang U gradu postoji 55 hramova, od kojih su 34 pod zaštitom UNESCO-a. Na njih se nailazi svako malo, običnom šetnjom ulicama. Skoro svi su aktivni, a po njima se treba kretati tiho i s poštovanjem. Nije naodmet prethodno proučiti pravila ponašanja i odijevanja. Osnovno je da odjeća ne smije biti kratka, ni na bilo koji način nedolična. Ramena moraju biti pokrivena, a šešir u ruci. Obuća se izuva ispred ulaza, a Budi se nikada ne okreću leđa, a naročito stopala. Monasi se ni u kojem slučaju ne smiju dodirivati
Što raditi u Luangu Za one kojima nije dovoljan sam grad, lokalne agencije nude brojne aktivnosti: krstarenje Mekongom, obilazak pećina, izlet do vodopada Tat Kuang Si i sl
Vodopadi Tat Kuang Si Vodopadi, koji se nalaze oko sat vremena vožnje od Luanga, po legendi su nastali kada ih je jedan mudrac otkrio kopanjem do velikih dubina. Nakon što se pojavila voda, ispod jedne od stijena koje čine vodopad nastanio se zlatni jelen, a voda koja se obrušavala proizvodila je tako ugodan zvuk da su ga ljudi dolazili poslušati čak iz Kine. U prosincu 2001. godine, nakon slabijeg zemljotresa, stijena ispod koje je živio jelen obrušila se u vodu
Most preko Mekonga Ova skoro 4.500 km duga rijeka izvire na Tibetanskom platou i protječe kroz kinesku provinciju Junan, Myanmar, Laos, Tajland, Kambodžu i Vijetnam. Iako je plovidba po njoj zahtjevna zbog ekstremnih promjena toka, kao i velikog broja brzaka i vodopada, ona i dalje predstavlja glavni trgovački put između zapadne Kine i jugoistočne Azije. Kroz Luang Prabang protječe i manja, lokalna rijeka Nam Khan, koja se ulijeva u Mekong
Mekong u vrijeme zalaska sunca Uz rijeku je smješten veliki broj kafića i restorana u kojima je popodne lijepo popiti odlično lokalno pivo (Lao Beer) ili filter kavu koja se tradicionalno, umjesto šećera, zaslađuje kondenziranim mlijekom. Kad padne mrak, duž Mekonga tiho zvone zvonca obješena na granje drveća i pale se stotine šarenih lanterni svih mogućih oblika, a hrana je sigurna, izuzetno ukusna, zdrava i ne toliko ljuta kao tajlandska
Sporedne uličice pokazuju da je život u centralnim ulicama grada ipak privid. Lijep, ali privid. Skretanjem u stranu, ulice se smanjuju i postaju sve prašnjavije. Zatrpane su svim i svačim, naročito drvenim paletama kojih ima mnogo i na svakom ćošku, ali koje ne djeluju kao da su bačene već samo odložene do sljedeće upotrebe. Kuće su manje, zbijenije, okolo šeta poneka kokica ili pas, posuđe se pere iz lavora na ulici, a bosonoga djeca se igraju po dvorištima u sjenci minijaturnih kućica u kojima borave duhovi-zaštitnici
Kupovina Ako nema ispisanih cijena (a najčešće ih nema), cjenkanje se podrazumijeva i predstavlja zanimljivu, simpatičnu razmjenu koja nikada ne izlazi iz okvira pristojnosti. Cijenu obično možete sniziti za oko 30%, a ako je prodavač pristao na iznos koji ste u nekom trenutku predložili, smatra se nepristojnim da predmet na kraju i ne kupite. Prodajom se bave uglavnom žene, uz koje se nerijetko vrzmaju preslatka djeca različitih uzrasta koju očigledno nemaju kome ostaviti na čuvanje
Kraljevska palača Mjesto na kojem je kraljevska palača 1904. godine sagrađena za kralja Sisavanga Vonga i njegovu obitelj odabrano je kako bi se službeni posjetitelji mogli iskrcavati ispod palače direktno s rijeke. Posljednji je u njoj živio princ Savang Vatthana. Monarhija je prestala postojati dolaskom komunizma 1975. godine, a palača je pretvorena u nacionalni muzej. Okružena je prelijepim parkom. Preko puta ulaza u palaču je strmo stepenište kojim se stiže na oko 100 metara visoko sveto brdo Phou Si, s kojeg se pruža pogled na čitav grad i rijeku Mekong
Milostinja koja to nije U zoru, u 5:45, iz daljine se najprije začuje zvuk bubnja. Potom se iz mraka polako pojavljuje kolona monaha u narančastim odorama, koja svakog jutra hoda gradom u potrazi za onim što će toga dana jesti. Idu spuštenih glava, u meditaciji, noseći oko vrata posude u koje im lokalno stanovništvo stavlja darove. Davatelji i primatelji se međusobno ne gledaju. Monahe, kojima je dozvoljeno jesti samo do podne, i kojima je jutarnji obrok najčešće i jedini, hrani zajednica. U pitanju nije milostinja u zapadnom smislu riječi: hraneći monahe, stanovnici čine ‘dobro djelo’ (za sebe) i odaju priznanje onima koji, u njihovo ime, služe Bogu
Tekst i fotografije: Alisa Koljenšić – Radić