Lišće je najljepše kada umire. Zapravo nam je draža riječ ‘vene’, jer je smrt preteška riječ za ono što se događa početkom jeseni. Francuzi se ne boje riječi ‘smrt’ kad žele izraziti duboke osjećaje i čežnje, kod njih smrt baš lijepo pristaje uz riječ ljubav (Voljet ćemo se i kad ljubav bude mrtva; “L’eté Indien”). Tako se najljepša pjesma o jeseni na francuskome zove ‘Les Feuilles Mortes’, odnosno ‘mrtvo lišće’. Nema osobe koja melodiju ove pjesme nije čula barem slučajno dok je bježala na neke svoje radio-stanice. A mnogi su je tražili namjerno.
Mađarskog skladatelja Jószefa Kozmu, tada već emigranta u Parizu, ova je melodija putem nadahnuća pohodila jedne večeri u kazalištu, netom nakon završetka Drugog svjetskog rata. Gledao je balet ‘Le Rendez-vous’ i nešto se iz skladbi Julesa Masseneta, ali i težine koja se još osjećala nakon tek završenog rata, slilo u njegovu dušu. Ono što je osjećao pretvorio je u tužnu ali i predivnu melodiju koja će nadživjeti sve hitove minulih desetljeća, pa i danas biti predmetom raznih obrada i prerada. Tada, 1945., njegov je prijatelj, Jacques Prévert osjetio da uz ovu molsku melodiju pristaje samo lišće koje umire. Jednom na tlu, ono se ‘skuplja lopatom, baš kao i žaljenje i sjećanja’. Tako on to kaže. I doda da život voli rastaviti one koji se vole. Pjesma se pojavila u filmu ‘Vrata noći’, u interpretaciji Yvesa Montanda. I to je zapravo bio početak ove legende. Postala je golem hit u Francuskoj, a uskoro se prelila i preko svojih granica. U Hollywoodu je ova melodija pronašla Johnnyja Mercera, tada već poznatog tekstopisca, kako zamišljeno sjedi na stolcu i čeka da se pojavi izdavač s kojim je imao sastanak. Nevjerojatno je, no englesku verziju teksta pod naslovom ‘Autumn Leaves’, napisao je upravo na tom stolcu, za 10 minuta. Tekst nije prijevod s francuskoga, nema baš neke sličnosti s originalom, no melodija je već u sebi nosila kôd lišća koje vene pa je tako ono i ovdje postalo kulisom za priču o ljubavi koja je nestala tamo negdje u ljetu. U Prévertovoj varijanti, more je izbrisalo sa žala otiske stopala ljubavnika koji su se razišli, a u Mercerovoj se ljubavnik prisjeća usana, ljetnih poljubaca i ruke preplanule od sunca. Tekst drukčiji, misao ista, sve zapisano u kodu melodije.
Jesen je nekad najčešće i bila takva. Ljudi su se uz predivne boje opraštali s bezbrižnošću ljeta i onim malim ljubavima koje su u sjećanju postale velike. Klimatske promjene su ove mijene godišnjih doba učinila nemogućima, nitko se više s radošću ne sjeća paklenoga ljeta u kojem smo jedva preživjeli na plus četrdeset, pa se nismo ni stigli nešto zaljubljivati u ljude ili život sâm. No, pjesma se i dalje referira na jesen života i žal za mladošću. Taj žal neće nestati ni sa kakvim klimatskim promjenama. Zato će ova pjesma ostati evergreen.
