Zamislite da godinama, desetljećima, živite u jednom prostoru, da ga uređujete, popravljate, dograđujete, “apgrejdate”, poznate mu svaku manu i ta je mana na neki način i vas disciplinirala. Znate kad treba udariti kućanski aparat da prestane zujati ili da uopće proradi: Nekako život tako ide i vi s njim… Onda se jednoga dana poslože okolnosti tako da morate napustiti taj dom. Došlo je vrijeme da se maknete iz toga kvarta ili iz toga grada, razlozi su nebitni, no nikad nisu do kraja racionalni iako si utvarate da nema druge opcije. I tada kreće selidba. Koliko god je planirali unaprijed, koliko god si ostavili prostora da sve napravite kako treba, na kraju uvijek nešto ostane u starom prostoru. I taj vas osjećaj prati još dugo. Sanjate prostor u kojem ste živjeli, vraćate mu se i u tim snovima nekako krišom ulazite tamo iako više nemate pravo tamo biti. Na brzinu još skupljate neke zaboravljene stvari dok čujete korake novih stanara kako se približavaju. U panici ste da vas tu ne zateknu. Probudite se i odmahnete rukom: ‘Bože, koji blesavi san!’
Što se zapravo dogodilo?
Napustivši finalno prostor u kojem ste dugo živjeli, preko noći nestaju svi vaši potezi kistom po stolariji, svi oni zarezi na kuhinjskom stolu od raznih kulinarskih promašaja i majstorija, odjednom nestanu i stare rutine, isti susjedi koje ste susretali godinama.
Neki ljudi lako ulaze u promjene, drugi se gube u hodnicima nostalgije. I uvijek iznova pitanje, jesam li dobro napravila? Je li tako trebalo biti? Selila sam se često, uglavnom svojom voljom. Samo jednom, jako davno, mimo svoje volje, ali sam bila premala da bi me se ista pitalo. To me je iskustvo na neki način i odredilo, jer gdje god stignem, tražim obrise toga doma. Ono što znam pouzdano, jer sam naučila u selidbama, da se odmah treba primiti preuređenja prostora, oslikavanja okvira u kojem ćemo živjeti, makar on bio posve nov, “ispod čekića” neke građevinske tvrtke, bijel s bijelim prozorima. Odmah treba uzeti valjak u ruke i dati mu svoj pečat. Treba sebe što prije utisnuti u zidove, u namještaj, u sve što je u stanu. To da će stvari s vremenom opet sličiti onima u starom stanu nije nikad upitno, jer je on i bio takav zbog nas, a ne obrnuto… Udarit ćemo i u novom stanu neki aparat da proradi, makar bio savršen, ali onako, iz navike…
A što se tiče onih ‘blesavih’ snova… Ne odmahujte rukom i ne ignorirajte ih. Pustite svoju dušu da noću putuje i donosi komadić po komadić sebe same koje je tamo ostavila. Vratit će ih sigurno do jutra k vama i moći ćete mirno krenuti u novi dan, u svom novom prostoru.
Mirta Lijović
