Zašto unatoč tomu što puno radimo ipak ne stižemo sve obaviti? Zašto sve više posustajemo, zašto više nismo u stanju držati sve rokove? Kako prevladati bolest modernog doba, višak informacija, i učiniti život manje opterećenim, mirnijim i sretnijim?
Jednom kad smo uvidjeli da imamo ozbiljan problem koji nam šteti u karijeri i izbija ozbiljne poslove iz ruku, stigao je trenutak da se problemu prokrastinacije ozbiljno posvetimo.
Evo nekih prijedloga:
Pronađite mentora/osobu koja će vas organizirati i motivirati za rad, braniti vam uključivanje na internet dok ne obavite dio posla koji ste dogovorili da ćete obaviti u određenom vremenskom roku (svakako ne duže od pola sata, o čemu možete pročitati nešto više niže)
Ako sami imate dovoljno discipline i možete bez “stražara”, dovoljno će biti pronaći prostor gdje možete raditi tako da vas ne ometaju sva čuda tehnologije (prazna soba sa stolom i stolcem, bez utičnice. Takve znaju iznajmljivati u New Yorku piscima, i nije nimalo loša ideja da se ova ideja provede i kod nas – bilo bi mnogo klijenata!). Druga ideja je poći u sveučilišnu knjižnicu ili bilo koju drugu koja nudi prostor za čitanje i rad u tišini. Za sad kod nas još nisu zaživjeli kafići u kojima bi bilo normalno da ljudi sjednu s laptopom, uključe se na struju, i satima sjede i rade (što je npr. tradicija na zapadu, u lancima Starbucks-a)
Ako je problem na radnom mjestu, gdje vas neprekidno prekidaju u radu, brojne knjige s ovog područja savjetuju uvođenje “radnog sastanka sa samim sobom”. U agendu se upisuje termin npr. utorkom i četvrtkom od 9 do 12 (ili neko drugo vrijeme kad smo najsvježiji) i taj se termin smatra radnim sastankom tijekom kojeg ste nedostupni za ostale. To je vrijeme kad treba odraditi posao koji čeka. Možete li posao koji obavljate odaditi bez interneta, zgodno je iskopčati računalo s tog izvora ometanja.
Metoda malih vremenskih segmenata
Zadaće poput krčenja nagomilanih stvari u stanu, garaži, podrumu ili pak ispita koji ima golem popis literature, izvješća s mnogo parametara i slično od samog se početka doimaju pregoleme i blago pred njima rezigniramo. Kako je to neugodan osjećaj, rado ga metemo pod tepih i pravimo se da ćemo stići to napraviti, samo da prvo pogledamo omiljenu seriju ili pođemo na kavu s prijateljima. To je glavna pogreška. Zadaću treba razbiti u mnogo manjih segmenata koji se mogu obaviti u kratkim vremenskim periodima od po pola sata. Dakako, treba znati i koliko nama osobno treba da obavimo neku zadaću te koliko objektivno treba da se nešto napravi. To donosi iskustvo. Primjerice, prevoditelji točno znaju koliko stranica dnevno mogu prevesti da bi taj prijevod bio kvalitetan. To je individualno, od prevoditelja do prevoditelja.
Prilično popularna metoda je tzv “tomato” metoda. Tako se zove zbog onog malog kuhinjskog “timera” koji se jednostavnim okretanjem navine na određenu minutažu kako ne bismo npr. prekuhali jaje. Na isti način ne želimo prekuhati svoj mozak niti ga preopteretiti vlastitim nerealnim ambicijama i idejama o tome koliko možemo nešto napraviti u kojem vremenskom periodu. Ova je metoda jednostavna. Bilo koji timer (a pretpostavka je da u današnje vrijeme zapravo svi koriste onaj na smart phone-u) namjestite tako da prvi segment posla odradite u 25 minuta, potom uzmete kratku pauzu od 5 minuta. Doslovce da malo ustanete, protegnete noge, popijete čašu vode i to je to. Bitno je da mozak dobije sasvim drukčije podražaje, npr. da gledate kroz prozor i slično. Vaš timer će potom za pet minuta opet zvonjavom pozvati na novi blok rada od 25 minuta. Slijedi 5 minuta stanke, pa još 25 minuta i onda slijedi stanka od 15 minuta. Iza toga uslijedi još jedan blok od 25/5/25 kad slijedi stanka od sat vremena, ili ako ste gotovi za taj dan, stanka do drugog dana. Na ovaj način ste vrlo fokusirano radili ukupno 5 blokova od 25 minuta, ukupno dva sata i pet minuta, tijekom kojih se često pokaže da odradite više nego tijekom osmosatnog radnog vremena s brojnim prekidima!
Pomoć psihologa i knjige
Nekim ljudima ipak više odgovara “liječenje” ove pojave u interakciji s drugima, s kojima usput mogu i podijeliti svoju “muku”. To je razlog zašto pohađaju razne radionice, pričaju s psiholozima ili prijateljima. Napisane su i brojne knjige na tu temu, no ovdje vas vrlo otvoreno upozoravamo na opasnost upravo tih knjiga – doista ih je mnogo, a novi vid prokrastinacije se krije upravo u tome da pokušate pročitati barem deset takvih knjiga prije nego što krenete rješavati svoj problem.
Savjeti okorjelog prokrastinatora, potpisnice ovoga teksta:
1. ništa vam knjige neće više reći od par korisnih tekstova koje možete pronaći online (uključujući i ovaj)
jednom kad se odlučite za svoju metodu, napravite prvi korak, ne razmišljajte previše o temperaturi, ljudima, zraku, politici, samo krenite u svojih 25 minuta slave. To je divan trik za mozak, jer mozak 25 minuta smatra ne osobito velikom količinom vremena, doslovce “piece of cake”. Da metoda slučajno implicira 30 minuta, to bi već bilo jako puno i postojala bi visoka vjerojatnost odustajanja!
2. Nemojte gomilati priručnike, članke i knjige u pdf-u na svom računalu, a na temu onoga što trebate napraviti. Time što su te knjige, priručnici i informacije ostale u bespuću interneta (a ne na vašem hard disku) one nisu izgubljene za vas. Velika prednost interneta je baš u tome što možete bilo što upisati u tražilicu i začas to dobiti izlistano. Nema potreba pohranjivanja materijala jer negdje u podsvjesti to krčenje informacijama troši vašu energiju a da toga niste ni svjesni.
