Shushur je jedna zagrebačka maca u godinama, mekana perzijska pahuljica koja nas je pozvala da doživimo božićnu čaroliju u njenom domu, gornjogradskom stanu kojeg dijeli s još nekoliko mačaka te dvoje divnih ljudi, Mašom i Vladimirom.
Danas je to prekrasan, prostran, pažljivo uređen i namješten stan, no nije oduvijek bilo tako. Prostor je dugo godina bio prilično zapušten, s lošim (i opasnim) instalacijama, doslovno trulim podovima, vlažnim zidovima i gotovo bez ičeg za što bi se čovjek mogao uhvatiti i eventualno vizualizirati dom u kojem bi se moglo živjeti. Dugo je čekao nekog dovoljno hrabrog i motiviranog da s njega skine nekoliko desetljeća zanemarenosti i pretvori ga u dom iz snova. I napokon je dočekao – entuzijastični par koji se bez zadrške bacio na uređenje, i to od temelja! Fascinantno je da su se većine poslova, pa čak i onih najtežih poput temeljitog guljenja zidova, podova i boje na drvenariji, prihvatili sami. Skromni budžet udružen s ogromnom voljom, snagom, kreativnošću, znanjem i jasnom vizijom urodio je interijerom u kojem se živi ugodno, lijepo, ispunjeno pa i, moramo priznati, pomalo bajkovito. Energija u stanu je neopisivo predivna, mekana, vibrantna i čarobna! Slike tu energiju, nažalost, ne mogu prenijeti, ali Vladimir je ipak samo za nas napravio fotografije njihovog doma spremnog za Božić.
Unutarnje uređenje vrlo je specifično, kreativno, unikatno, puno karaktera te vjerno oslikava ukuse i interese ukućana, uključujući, naravno, i mačke i njihove potrebe :).
Na prvi pogled svidjela su nam se velika dvokrilna vrata dnevne sobe u profinjenoj nijansi sive. ‘Vrata su stara koliko i zgrada, dakle nekih 115 g. Kad smo naslijedili stan, cijeli je bio u užasnom stanju pa tako i stolarija. No majstori su tražili i do 18 tisuća kuna za obnovu unutarnje stolarije. A onda je Vladimir rekao: ‘Ajmo mi to sami’! I tako smo zasukali rukave. Punih mjesec dana svaki smo dan iza posla u 17 h dolazili u ovaj stan i rintali do 23 navečer. A vikendom smo radili od jutra do mraka. Vrata je trebalo prvo temeljito pobrusiti jer je stara boja bila uljana i nova akrilna ne bi se primala. Ravne smo plohe još i mogli obraditi električnom ručnom brusilicom, ali vrata su puna reljefnih ukrasa koje je sve trebalo ručno izbrusiti. Kad je to nakon tjedan dana bilo gotovo (uz užasan muskulfiber), uslijedilo je detaljno pranje svih vrata razrjeđivačem. To sam ja preuzela na sebe. Razrjeđivač bi mi odmah otopio sve gumene rukavice, čak i one namijenjene rukovanju kiselinama, pa sam držala krpu natopljenu razrjeđivačem golim rukama. To sam radila dva popodneva. Nakon toga je uslijedilo kitanje pukotina i rupa na vratima. To smo radili još nekih 10-ak dana. I tad je na red napokon došlo farbanje. Vladimir je posudio prskalicu za boju i bacio se na posao. U jednoj smo prostoriji sve zidove oblijepili najlonima i tamo je nosio vrata na farbanje. Zidove i podove oko okvira od vrata oblijepili smo debelim papirom da ih zaštitimo od prskanja. Moram pohvaliti mog dragog, stvarno je iznimno marljiv i sposoban sam svoj majstor’, priča nam Maša, prisjećajući se tek jednog segmenta uređenja, a takvih je bilo još desetine, dok nije sve sjelo na svoje mjesto.
Kako je Maša odrasla u Americi, veliku pažnju pridaje sezonskom ukrašavanju stana, tako da, na primjer, bundeve vladaju jeseni, a bor i svjetlucavi ukrasi zimi. Božić je kod njih najtoplije gnijezdo, uz elegantnu i veselu prisutnost maca u igri kuglicama ili mirnom drijemanju u košarama, s mirisom svježe pečenih kiflica i uživanju u čaši odličnog eggnoga.
Fotografije: Vladimir Lešnjaković
