Mnogi mrze rano ustajanje. Neće to glasno reći pred svojim šefom, ali će doma opsovati svako jutro kad zazvoni sat i još jednom na “post it” na hladnjaku zapisati: “Pronađi posao koji možeš raditi u popodnevnoj šihti!” Svijet je, na žalost mnogih, tako koncipiran da svi moraju ustajati rano, biti u devet na poslu (pa makar bili i u pidžami, na zoom-u), osim ako su Šveđani (koji su, kao napredan narod ustanovili da je to teror i da na posao treba dolaziti u 10 sati)
Radnike i neradnike se “prepoznaje” po tome ustaju li rano ili ne.. Mnogima je u našim korporacijama glavna zadaća i izazov stići na vrijeme na posao ili čak ranije, pa to nabijati drugima na nos. Sve kasnije što se događa tijekom dana ne može nadmašiti taj čin pojavljivanja u npr. 8.30 na poslu. Ne propušta se to naglasiti svakome tko se zatekne na hodniku kraj automata za kavu.
Ništa ne ide na silu
Dobro pročitajte sljedeću rečenicu: Bioritam je nemoguće promijeniti. Eto, to je istina. Prije šest godina znanstvenici s njemačkog sveučilišta u Aachenu nisu imali nekog osobitog posla pa su stali proučavati mozak ljudi koji ustaju u različita doba dana. Oni su ustanovili da je navika ustajanja u određeno doba dana uvjetovana genetski, te da se mozak u onih koji npr. ustaju vrlo kasno bitno razlikuje od mozga ranoranioca. Nema tog treninga koji bi to mogao promijeniti!
Rađamo se kao:
1. ranoranioci – to su oni koji ustaju prije nego što svane i polaze lijegati s kokošima
2. kao noćne ptice – ljudi koji tek popodne počnu funkcionirati, ali zato potegnu budni do ranih jutarnjih sati
3. kao svi oni koji su se smjestili između ova dva ekstrema, i ustajali bi, kad bi mogli, između 8 i 9.30 ujutro
Sa svime se može pokusirati pa tako i s time. I može se na silu ljude dovesti u red, da ustaju u šest ili pet ili sedam, no onoga časa kad oni pođu na godišnji odmor ili se umirove, njihov se ritam vraća u svoje prirodno stanje.
Cijeli svijet, na žalost, funkcionira po shemi rada od 9 do 17. U novije je doba uvedeno klizno radno vrijeme – vjerojatno pod pritiskom onih koji taj režim više nisu mogli izdržati te da se spasi nešto kreativnih duša koje u devet ujutro nemaju što reći. Tehnologija nam omogućava rad bez radnog mjesta, a prije pandemije vjerovali smo u to kako bi to bio ozbiljan pomak ka komforu kojem teže normalni ljudi. Međutim, pretvorilo se u svoju suprotnost. Sada nas nadređeni mogu preko Zooma maltretirati i izvan radnog vremena, a mi nemamo nikakav izgovor da nismo dostupni. Oživotvorila se ona narodna: Pazi što želiš, moglo bi ti se ostvariti. Sad se mudre glave opet skupljaju i razmatraju kako zakonski regulirati ‘novonormalni’ kaos koji je nastao. S time da su sada kraći kraj izvukli svi, jer Zoom teror ne bira optimalno vrijeme.
Boemi
Već spomenuti znanstvenici s aachenskog sveučilišta uočili su da je u nekim dijelovima mozga u noćnih ptica daleko manje bijele tvari nego u ranoranioca i ostalih. To navodno u njih izaziva onaj jet lag pogled kad ustaju rano i nisu pri sebi… Smanjena količina bijele tvari u mozgu zna biti uzrokom depresije pa tako noćne ptice inkliniraju i takvim stanjima, ali navodno pojačano i cigaretama i alkoholu, nezdravoj prehrani… Eto kako su nastali i živjeli boemi! Tin Ujević bio je upravo takva noćna ptica! Spavao je dugo, potom radio ili trgovao vlastitim umom i pjesmama za ručak, a kad bi se spustila noć, išao bi od kavane do kavane, pio, pušio (kažu i po sto cigareta dnevno!) i kad bi se vratio u cik zore, još je imao snage pisati!
Velika tajna
Imale su noćne ptice i neke dobre strane koje u predpandemijskom svijetu više nisu završavale u boemštini, već na visokim pozicijama u korporacijama! To je bila njihova mala tajna. Danas je možemo otkriti, jer više nema normalnoga rada u korporacijama, pa ni taj trik više nije nešto posebno.
Noćne su ptice daleko produktivnije od ranoranioca, imaju veće analitičke sposobnosti, a donedavno su u poslovnom svijetu imali uspješnije karijere. Kako to? Kad bi prisilno stigli na posao u devet, do ručka ne bi radili ništa, tek tupo zurili u ekran, a popodne bi se razmahali, pa ostali do kasno, što je ostavljalo izvrstan dojam na šefa: čovjek radi od devet, pa i prekovremeno, sav je predan poslu… U izrabljivački nastrojenim korporacijama to je uvijek bio plus!
Suma sumarum, svoj bioritam nećete promijeniti, ali ga možete s ljubavlju prihvatiti, njegovati i poštovati! I po mogućnosti pronaći posao za koji ne morate nužno oči otvoriti prije 9 ujutro. Razotkrili smo u međuvremenu iluziju slobode rada od kuće kao klopku iz koje se teško iščupati nakon devet sati rada, a sada nam preostaje da se primimo za posljednju iluziju: postati šef sam sebi i sam sebi određivati radno vrijeme. Mi ćemo sa svoje strane dati samo mali hint: radite sa zemljama u drugoj vremenskoj zoni. 😀
